Tiho, prirodno zrenje prožima slikarski opus Peđe Miloševića. Ovaj umetnik je još od početka svog umetničkog bavljenja ostao veran ikonografiji koju je vremenom nadograđivao i bogatio. Intimizam je predstavljao čitavo jedno stanje duha u srpskom slikarstvu. Nije teško uočiti da se Peđe Milošević nadovezuje na onu liniju u našem savremenom intimističkom slikarstvu koju verodostojno oličavaju Milan Tucović i Vasa Dolovački. Kroz svoje osetljive duševne filtere ovaj umetnik je propustio i ranija intimistička duhovna strujanja, uspevajući da u svemu tome ostane sabran i svoj. Blagost, duševnost, smireni intimistički temperament, te koncentrisanost na kompleksne likovne probleme, sve su odlučili na narativno napunjenim, ali neopterećujućim slikama ovog umetnika.
Miloševićeva slika je posvećen prostor evokativnog, iracionalnog saznanja koje je u osnovi pesničko.On slika meke,tople slike sa mističnim rasvetljenjima.Odan starinskim poetikama i stilovima, anahronist i neosimbolist po duši i ubeđenju, ovaj umetnik se kroz fantastično spiritualizovanje i intenzivnu sugestiju slikarskog prizora, vraća jednom uzvišenom svetu poezije i lepote, tajanstvenim korenspondencijama simbola i uzvišenosti prerafaelitskih tema (da je živeo u devetnaestom veku, ovaj umetnik bi, nema sumnje, bio član prerafaelitskog bratstva).Milošević je učeni slikar koji svoju sliku gradi na figurativnoj narativnosti, floralnom simbolizmu i simboličkom dekorativizmu. Njegovo slikarstvo je estetizovano, kultivisano i artificijelno. Krećući se u pravcu obnove tradicionalnih vrednosti slike, poetiziranog realizma i jednog nokturalnog vida slikarske svesti, ovo slikarstvo teži da izrazi ideju uzvišenog i svevremenog.
Žena je kod Miloševića divinizovana kao simbol stvaralačke moći prirode. Na njegovim slikama žena je (kao uostalom i kod prerafaelita) više duševna nego telesna Venus. Ima na njima nečeg od jake erotske vizije dekadencije. Milošević pribegava mitološkom imaginiranju i promišljenoj, klasičnoj, narativno-mimetičkoj slikarskoj strategiji .On je tako sugestivan u slikanju senzualnosti ženske puti i materijalizaciji pelerina, tkanina, cveća… Žensku figuru ovde prate citati iz memorije istorije umetnosti i floralni simbolizam nežnih krinova i ruža.Od životinja,tihih saputnika naših života,tu je najčešće prisutan pas kao budni čuvar boravišta,a od ptica soko,simbol izlazećeg sunca.
Milošević je pobožno okrenut jednom svetu koji živi u harmoniji sa samim sobom.
Iako je sklon širokoj likovnoj naraciji, eklekticizmu i simboličkim korenspodencijama simbola, celina Miloševićeve slike doima se kao autentično, spiritualno sabiralište u kome sve odlučuje obol snovitog, magičnog i nadstvarnog.Primećujemo na ovim platnima srećan sklad između zanatskog umeća i prirode umetnikove duševnosti. Milošević, naime, ne robuje realitetu, deskripciji i čitkim oblicima. Njegovi slikarski prozori su doterani, ali ne i uglađeni i uglačani.Nasuprot subpolarne sfere mistike zla Peđa Milošević se okreće astralnoj sferi lepote i kristala. U duhu velikih slikara simbolizma Milošević vešto spaja i izmiruje alegorijsko predstavljanje figura sa mističnim kulisama pejzaža. Pronalazimo kod ovog umetnika nečeg od romantičarskog shvatanja lepog. Nečeg od onog Novalisovog nauka da svet treba uvek iznova romantizovati. Poetičnost njegovih slikarskih prizora ima nečeg od suzdržane fantastike i metafizičkog naboja. A realistički tretman ovde ne guši čisto slikarsko osećanje. Sve to doprinosi još više atmosferi tajanstva i misterije, kroz koju Milošević aktivira i artikuliše metafizičnost prizora i uspostavlja paralelizam ovostranog i onostranog, stvarnosti i snova.
Lepota njegovih oniričnih prizora jeste u njihovoj eteričnosti, lirskoj evazivnosti i očišćenosti od svega što bi moglo da naruši njihovu harmoniju i sklad.Peđa Milošević usmeren je na jedno ekstatično slikarsko sagledavanje prizora.Ovaj umetnik drži do lepog, a lepo je, kako to kaže Plotin „cvetanje bića“. Ovo slikarstvo hoće da izrazi to „cvetanje bića“. Ovde emotivno odnosi prevagu nad racionalnim, a poetski štimung i koloristički rafinman nad stilizacijom i racionalnom kalkulacijom. Kroz atmosferu tajanstva, Milošević predočava lepotu predela obasjanog mističnom svetlošću. A svetlost, kako je to već rečeno u baštinjenim spisima, može iz sebe da isija samo onaj ko i sam ima svetlosti u duši.
Jedna vedrina koja je imanentno mediteranska plavi Peđine akvarele iza kojih otkrivamo prefinjenog lirskog pesnika koji ima sposobnost da svoje radove produhovi toplom lirskom eleviranošću i arkadijskim kolorističkim erotizmom. Peđina akvarelska invencija je, dakle, imanentno pesnička i muzička. Na njegovim akvarelima otkrivamo sliveno jedinstvo slikarstva i muzike. Ti su akvareli praznici vazdušne pokretnosti.U poetičnom, srebrnastom štimungu i zlatastom treperenju ovih akvarela, u zagonetnim sivilima i sonornim plavilima kolorističke muzike, stvari kao da su izgubile svoju telesnost. U Peđinim akvarelima tako otvorenim ka prostorima vedrine, otelovljeno je ono najzavetnije i najnežnije što je ovaj umetnik nosi u sebi. Intimni po ugođaju, oni zrače nekom finom i otmenom diskrecijom i fluidnošću.
Slikarstvo Peđe Miloševića, moguće, može da iritira svojim starinskim, klasičnim medijskim izgledom samo onu primitivnu svest koja nije u stanju da prihvati da se i danas slikarski prizor može artikulisati iluzionističkom evokacijom predmetnog sveta. Slike Peđe Miloševića iznova obnavljaju naše čuđenje pred velikom tajnom predmetnog sveta, ne zapostavljajući pri tom likovnost, čistu slikarsku materiju, te upućenost na ontološku osnovu naslikanih prizora.