Dragan Jovanovic Danilov o „Cvetanju bica“

Tiho, prirodno zrenje prožima slikarski opus Peđe Miloševića. Ovaj umetnik je još od početka svog umetničkog bavljenja ostao veran ikonografiji koju je vremenom nadograđivao i bogatio. Intimizam je predstavljao čitavo jedno stanje duha u srpskom slikarstvu. Nije teško uočiti da se Peđe Milošević nadovezuje na onu liniju u našem savremenom intimističkom slikarstvu koju verodostojno oličavaju Milan Tucović i Vasa Dolovački. Kroz svoje osetljive duševne filtere ovaj umetnik je propustio i ranija intimistička duhovna strujanja, uspevajući da u svemu tome ostane sabran i svoj. Blagost, duševnost, smireni intimistički temperament, te koncentrisanost na kompleksne likovne probleme, sve su odlučili na narativno napunjenim, ali neopterećujućim slikama ovog umetnika.

Miloševićeva slika je posvećen prostor evokativnog, iracionalnog saznanja koje je u osnovi pesničko.On slika meke,tople slike sa mističnim rasvetljenjima.Odan starinskim poetikama i stilovima, anahronist i neosimbolist po duši i ubeđenju, ovaj umetnik se kroz fantastično spiritualizovanje i intenzivnu sugestiju slikarskog prizora, vraća jednom uzvišenom svetu poezije i lepote, tajanstvenim korenspondencijama simbola i uzvišenosti prerafaelitskih tema (da je živeo u devetnaestom veku, ovaj umetnik bi, nema sumnje, bio član prerafaelitskog bratstva).Milošević je učeni slikar koji svoju sliku gradi na figurativnoj narativnosti, floralnom simbolizmu i simboličkom dekorativizmu. Njegovo slikarstvo je estetizovano, kultivisano i artificijelno. Krećući se u pravcu obnove tradicionalnih vrednosti slike, poetiziranog realizma i jednog nokturalnog vida slikarske svesti, ovo slikarstvo teži da izrazi ideju uzvišenog i svevremenog.

Žena je kod Miloševića divinizovana kao simbol stvaralačke moći prirode. Na njegovim slikama žena je (kao uostalom i kod prerafaelita) više duševna nego telesna Venus. Ima na njima  nečeg od jake erotske vizije dekadencije. Milošević pribegava mitološkom imaginiranju i promišljenoj, klasičnoj, narativno-mimetičkoj slikarskoj strategiji .On je tako sugestivan u slikanju senzualnosti ženske puti i materijalizaciji pelerina, tkanina, cveća… Žensku figuru ovde prate citati iz memorije istorije umetnosti i floralni simbolizam nežnih krinova i ruža.Od životinja,tihih saputnika naših života,tu je najčešće prisutan pas kao budni čuvar boravišta,a od ptica soko,simbol izlazećeg sunca.

Milošević je pobožno okrenut jednom svetu koji živi u harmoniji sa samim sobom.

Iako je sklon širokoj likovnoj naraciji, eklekticizmu i simboličkim korenspodencijama simbola, celina Miloševićeve slike doima se kao autentično, spiritualno  sabiralište u kome sve odlučuje obol snovitog, magičnog i nadstvarnog.Primećujemo na ovim platnima srećan sklad između zanatskog umeća i prirode umetnikove duševnosti. Milošević, naime, ne robuje realitetu, deskripciji i čitkim oblicima. Njegovi slikarski prozori su doterani, ali ne i uglađeni i uglačani.Nasuprot subpolarne sfere mistike zla Peđa Milošević se okreće astralnoj sferi lepote i kristala. U duhu velikih slikara simbolizma Milošević vešto spaja i izmiruje alegorijsko predstavljanje figura sa mističnim kulisama pejzaža. Pronalazimo kod ovog umetnika nečeg od romantičarskog shvatanja lepog. Nečeg od onog Novalisovog nauka da svet treba uvek iznova romantizovati. Poetičnost njegovih slikarskih prizora ima nečeg od suzdržane fantastike i metafizičkog naboja. A realistički tretman ovde ne guši čisto slikarsko osećanje. Sve to doprinosi još više atmosferi tajanstva i misterije, kroz koju Milošević aktivira i artikuliše metafizičnost prizora i uspostavlja paralelizam ovostranog i onostranog, stvarnosti i snova.

Lepota njegovih oniričnih prizora jeste u njihovoj eteričnosti, lirskoj evazivnosti i očišćenosti od svega što bi moglo da naruši njihovu harmoniju i sklad.Peđa Milošević usmeren je na jedno ekstatično slikarsko sagledavanje prizora.Ovaj umetnik drži do lepog, a lepo je, kako to kaže Plotin „cvetanje bića“. Ovo slikarstvo hoće da izrazi to „cvetanje bića“. Ovde emotivno odnosi prevagu nad racionalnim, a poetski štimung i koloristički rafinman nad stilizacijom i racionalnom kalkulacijom. Kroz atmosferu tajanstva, Milošević predočava lepotu predela obasjanog mističnom svetlošću. A svetlost, kako je to već rečeno u baštinjenim spisima, može iz sebe da isija samo onaj ko i sam ima svetlosti u duši.

Jedna vedrina koja je imanentno mediteranska plavi Peđine akvarele iza kojih otkrivamo prefinjenog lirskog pesnika koji ima sposobnost da svoje radove produhovi toplom lirskom eleviranošću i arkadijskim kolorističkim erotizmom. Peđina akvarelska invencija je, dakle, imanentno pesnička i muzička. Na njegovim akvarelima otkrivamo sliveno jedinstvo slikarstva i muzike. Ti su akvareli praznici vazdušne pokretnosti.U poetičnom, srebrnastom štimungu i zlatastom treperenju ovih akvarela, u zagonetnim sivilima i sonornim plavilima kolorističke muzike, stvari kao da su izgubile svoju telesnost. U Peđinim akvarelima tako otvorenim ka prostorima vedrine, otelovljeno je ono najzavetnije i najnežnije što je ovaj umetnik nosi u sebi. Intimni po ugođaju, oni zrače nekom finom i otmenom diskrecijom i fluidnošću.

Slikarstvo Peđe Miloševića, moguće, može da iritira svojim starinskim, klasičnim medijskim izgledom samo onu primitivnu svest koja nije u stanju da prihvati da se i danas slikarski prizor može artikulisati iluzionističkom evokacijom predmetnog sveta. Slike Peđe Miloševića iznova obnavljaju naše čuđenje pred velikom tajnom predmetnog sveta, ne zapostavljajući pri tom likovnost, čistu slikarsku materiju, te upućenost na ontološku osnovu naslikanih prizora.

Memorija Palimpsesta

Unizite prvo umetnost ako hoćete
čovečanstvo da unizite i delima
neznanja ispunite svako mesto.

Viljem Blejk

Ništa nije tako podesno za najrazličitije oblike manipulacije kao medij likovne umetnosti danas! Ogromna količina neiscrpne konfuzije i anarhije u savremenoj umetnosti na globalnom planu preti da pređe u potpunu bestijalnost. Odvratne ofarbane krpe koje sve češće vise po zidovima galerija, ta kancerogena pošast, sami po sebi najbolje govore o duhovnoj praznini onih koji takva dela stvaraju i izlažu. Naprosto, umetnošću danas upravlja svemoć tržišnih manipulacija i banalizacije. Živimo u dobu pretplaćenom na velike obmane, u vremenu „gubitka aure magične autentičnosti originala“ (kako bi to rekao Valter Benjamin), u vremenu koje drobi personalnost i individualnost za razliku od klasičnih društava koja su čoveka stavljala u prvi plan; u dobu neviđene proliferacije inflatornih i degenerativnih procesa u likovnoj umetnosti kada se praznina likovnih nus-produkata legalizuje kao vrednost. Iz godine u godinu umetnost postaje sve tehniziranija, sterilnija, metalnija i hladnija. Živimo u lavirintu zagađenosti, privida i obmane. Ideologija ironije, cinizma i praznine nužno je dovela do entropije smisla. U somnambulnom sfumatu jednog doba koje se urušava u sebe gube se obrisi stvari i pojava i više se ne zna ko je ko i šta je šta.

Gotovo u svim domenima ljudskog života dvadeseti vek pokazao se kao vek destrukcije. Naročito snažno i morbidno destrukcija je obeležila likovnu umetnost, koja se velikim delom samodefinisala kao đubrište i otpadak ljudskog duha. Na meniju su ambijentali, post-konceptualne instalacije, printovi, elektronski multipli, video-radovi, akcije, provokacije, iznenađenja, hepeninzi, performansi, nepredvidljiva ponašanja umetnika kojima se, bajagi, progovara o svim relevantnim pitanjima današnjice i kojima se održava iluzija o normalnosti likovne scene. U tom vrzinom kolu igra množina današnjih umetnika i kritičara čije delovanje pokazuje čudovišne znake degeneracije.

Ali, da se razumemo, ja se ovde ne držim nepodnošljivo konzervativnih pogleda i vrednosti, niti zagovaram vraćanje zdravom, klasičnom slikarstvu kakvo je nekad bilo. I nije problem u tome što se danas radi na konceptualnim osnovama,  jer u osnovi svake istinske umetnosti, pa i figurativne stoji koncept. Od koncepta se, hteli mi to ili ne, ne može pobeći. Problem je u forsiranju drljotina i mazarija, te degenerisane, anahronične konceptualne umetnosti i pogubnom delovanju takve umetnosti na naraštaje mladih, nadolazećih umetnika. Taj, ne mali problem, pravilno je detektovao Ivan Massow: „Dospeli smo u situaciju u kojoj nova generacija studenata umetnosti odlazi na koledž sa idejom da će postati bogati i poznati, nalik svojim idolima poput Dejmijena Hersta, da bi se ponašali kao rok zvezde, umesto da za aspiraciju imaju postizanje umetničkih vrlina preko opipljivih medijuma“.

Predrag Milošević obnavlja klasičnu uljanu sliku kao autonoman estetski predmet. On samim tim obnavlja tajanstvenu moć figurativne slike, čuvajući svetlost spiritualnog. Hrišćanski svet je ljudsku figuru, podsetimo se, primio (posredstvom Vizantije i romanskog sveta) od antičke civilizacije. Evropska umetnost upravo počinje tom apoteozom ljudskoj figuri kao slici čoveka i slici Boga. Tek, za Predraga Miloševića ljudska figura je magnet, središte umetničke gravitacije. A zatim, on otvara kompleksno pitanje konzervativizma i tradicije danas. Poznato je da je čitava evropska kultura zasnovana na takozvanom konzervativnom načelu, na organskoj vezi sa antičkim predanjem. Ali, valja nam razlikovati učmali, okoštali, mumificirani, anahroni konzervativizam, danas toliko prisutan u, naročito, figurativnoj praksi (mislim na čitavu jednu smešno karnevalsku kohortu firmopisaca, „znalaca“ bajagi upućenih u tajnu i na njihovu vašarsku likovnu robu), i zdravi, vitalni, stvaralački i emancipatorski konzervativizam čija je osnova religijska i sakralna. Na prvi pogled ovakva figuracija koju zagovara Predrag Milošević može ignorantskom oku izgledati istorijski preživela i prevaziđena. No, na drugi pogled otkrivamo „umetnost slobodne mašte“, da upotrebim izraz Herberta Rida, koja poseduje upućenost na smisao jednog višeg reda, slikarstvo koje ima duboki simbolični podtekst. To slikarstvo pokreće žudnja za transcedentnim, za nečim drugačijim od ovog sveta. U ovom slikarstvu pronalazimo upravo taj zdravi, emancipatorski konzervativizam, jer on tradiciju razume na onaj način na koji ju je razumeo i veliki, verodostojni čuvar i branilac evropske tradicije – Ezra Paund – dakle kao lepotu koju čuvamo, a ne kao lanac za okivanje. On od tradicije uzima dematerijalizovanu i totemski očišćenu kost, unoseći u nju duboko lični dah, ono što Grci zovu pneuma. Tradicija je za njega ono što poučavaju istočni i zapadni ezoterici – mesto odakle novo sija oplemenjenom snagom. Sveti Vikentije kaže: „Poučavaj iste one stvari koje su tebe naučile. Govori na nov način ali nemoj da govoriš novotarije.“ Predrag Milošević upravo tako i čini.

Dragan Jovanović Danilov

Izlozba slika Predraga Miloševica Viola d ,amore u beogradskom Atrijumu

SIMFONIJA  U LJUBIČASTOM

U sećanju mi je scena prvog susreta sa Predragom Miloševićem  pre dve- tri godine: žarko leto,   upoznali  su nas prijatelji  ispred  zdanja Biblioteke grada  gde se posetioci obično zadrže još koji  časak pre nego što se raziđu. Nekoliko  meseci posle  susreta uživala sam u  čudesnim akvarelima, slikama Hilandara, beogradskih prolaza i kapija u njegovom ateljeu na Vidikovcu: svetlost sunca isticala je unutarnju, duhovnu prozračnost njegovih  slika. U tom trenutku  sklapala sam za štampu svoju  knjigu o našim poznatim slikarima  „Magija slike“ i  učinilo mi se prirodno da prvi naslov „Ljubav uvek ima lice“ bude komplementaran sa  poslednjim  – „Tajna je u vodi“.Bila je to Peđin izraz za elemenat neophodan za sliku svetlosti.

Šta je to uticalo na Peđu Miloševića da posmatraču srce zakuca u novom ritmu već pri prvom pogledu na izložbu Viola d,amore - kvintesencija prašine, otvorenu  u Atrijumu biblioteke? Peđin glas  izranja iza staklene ograde i evo kako objašnjava povratak u mističan sedamnaesti vek  kao  novu likovnu temu:

„I kritičari i slikari očekuju logiku, ali u umetnosti nema logike. Žena kao  inspiracija se provlači otkad svet postoji,  čak i u  tri velike drevne religije, pa sam i ja slikajući portrete  žena nastojao da  lepotu  osvetlim na drugačiji način. Možda nemam dovoljno snage da se određujem prema svetu,  pa se radije vraćam u prošlost. „Ako je san moj život, ne budite me“ rekao je Unamuno. I prerafaeliti su želeli da budu rasterećeni dometa koje im je nametnuo Rafael. Ne mogu da prihvatim umetnost kao „crnjak. Ova izložba je možda i utopistički beg od  surovosti stvarnosti ,  preispitivanje prethodnog estetskog iskustva . Zašto  povratak u sedamnaesti vek? Zato što je to bilo vreme velikih promena, slično današnjem, naglog razvoja međunarodne trgovine,  građanskog sveta, pa ipak su ti  ljudi duboko poštovali duhovnost. Knjiga, slika, muzika  ulaze u domove običnih ljudi. Viola d,amore  i slika na zidu sa koje se pomalo  čuje škripa jarbola i šum talasa, pismo iz daljine,   tocata, bura, zaplet, rasplet – kvintesencija svetlosti  večnog- lepota. Danas imamo sve suprotno, tako da ova izložba može da se shvati i kao jedan oblik protesta“.

Nastavljam slikarevu misao bez eufemizma: možda protiv užasa  što se ljudski  život i smrt našao u rukama drugih , teskobe koja nas pritiska?!

„Umetnost je svakako jedna vrsta odbrane  od političkih, ekonomskih, potrošačkih pritiska, streha od zla. Svi se trude da nam oduzmu pravo na sopstveni izbor,  prirodnu potrebu za lepotom i dobrotom koje su temelj ljudskog postojanja. Postojalo je vreme kad su se ljudi više družili, zajedno svirali i pevali,  naglas čitali knjige  i satima gledali slike“.

Lepotom diše slika  plave  devojke u svilenoj haljini : uzbuđena  čita pismo voljenog bića iz daljine. Pitam umetnika da li je njegov  doživljaj Venecije, Rima, Firence gde je nedavno putovao uticao na njegovu romantičnu i klasičnu viziju lepote, koju bi nova moda da potisne sa likovne scene?

„Umetnost koja uspeva da sačuva klasični ideal lepote oduvek je bila na ceni i nikad neće nestati. Možda najveću revoluciju u umetnosti  izazvalo je Mikelanđelovo postavljanje  golog Davida na trgu u Firenci, bez obzira što je čuvenog majstora angažovao papa lično. Jedina papina primedba genijalnom vajaru bila je zašto  je Davidu veliki nos. Meni su duhovno bliski slikari „venecijanske škole“ Ticijan, Tintoreto, Veroneze, Belini… Osećam njihov dah. Za njih sve što je prolazno malo vredi. Volim i flamanske slikare. Hoću da kažem da  prema njihovoj simbolici devojka koju posmatramo  čita pismo svog „mornara“, nekoga ko je sa njom svirao lautu i otišao. Instrument  i note su poetska slika čuvanja uspomena, a očigledna je i  asocijacija na „Devojku sa bisernom minđušom“.Na slici do nje je devojka koja svira violončelo. Spirala puža   simbol je univerzuma, nade. Portret otmene plave  žene sa  četiri ruke, u dve drži jabuku, a u druge dve praznu času može se poetski objasniti nekim srećnim trenutkom koji , kao što znamo, dok trepneš  prođe.“

U umetnosti i književnosti  ništa se ne prihvata zdravo za gotovo. Neviđen registar ljubičastog Viole d,amore prisutan je na svim slikama kao neki providni , svetlucavi veo ,san. Primećujem da simbolika boja dugo traje i  da sam od Francuza čula njihovu neobičnu izreku: „Ništa ljubičasto u kući!“

„Naziv slike pred nama  je „Boka“. Iza slike devojke iz tog kraja vidi se  Gospa od Škrpjela. U vizuelnom svaka boja sadrži neku svoju poruku. Simbol je znak koji povezuje različite aspekte stvarnosti, metafora, ali ga ne treba apsolutizovati. Komplementarna ljubičastoj  je žuta. A šta je žuta? Osim što su jedna i druga  starozavetni simboli, žuta je i simbol sunca, Božje promisli. Prema tome, svaki umetnik u duši razgovara sa senkama prošlosti. Te nijanse ljubičastog date su u nekoliko slojeva koje ni jedan fotoaparat ne može da uhvati : umesto nijansi pojave se  neke mrlje. Venecijanski majstori  znali su  da naslikaju bezbroj slojeva lazura koji daju posebnu dimenziju slici. Ljubičasta je sveprisutna na  mojim slikama jer podstiče boju purpura, boju svetlosti. Kolorit je krajnje emotivan postupak koji ne može sasvim da se racionalizuje .Intuiciju za kolorit imali su i vizantijski umetnici“.

Kakav je ovo „Lavirint“?Živo me zanima ko će biti Tezej  u  (n)ovoj priči?Ko  će biti Arijadna koja će mu pokazati izlaz iz lavirinta?

„Ovu sliku sam baš dugo radio, nekoliko godina. Nazvao sam je: „Poseta – šta se ovde događa?“ Ono što sam prepoznao to sam i naslikao, a nešto sam tokom rada i  menjao čime nisam bio zadovoljan. Namerno sam ostavljao prazne pasaže. Iz tame, kroz prozor, u lavirint ulazi arhanđel Gavrilo. Ne bih je objašnjavao“.

Ulazak vašeg svetlog anđela u  lavirint, kroz prozor, primećujem, iz duboke tame, podseća na  kapanje beline, kao krvi, sa strana nekih crnih novina?!

„ Prirodno je da ljudi koji imaju slično obrazovanje i pogled na svet ponekad  stvari vide drugačije. Umetničko delo, osim ideju, izražava  bol egzistencije, beskonačnost interpretacije, metafiziku. Nemoguće je sve dešifrovati“.

Još jedan omaž venecijanskoj školi slikanja, ovako zamišljam, kažem,  nekadašnju atmosferu moćnog trgovačkog grada : stari mletački šajlok  broji zlatnike, do njega  mladi vitez. Renesansna  pre nego barokna slika,  poezija oka, savršen izraz   suštine prašine?                                                                                                                                                       „Naslici su  moja dva omiljena slikara –  Đorđone i Bronzino. U Đorđoneovo doba lik mladog viteza bio je pojam, ideal društva. Samo nekoliko decenija kasnije onaj ko je imao novac zamenio je viteza,  postao je uvaženi član društva. Na zlatniku  koji Bronzino drži u rukama naslikana su dva viteza, a to je templarski znak. Na novcu piše: „U Arkadiji smo“. Želim da kažem  da su  na kraju u nekoj vrsti prijateljstva dva „kortiđana“, trgovac i vitez.

Još jedno „otkriće“ ove postavke:  rekla bih opasna „Venecijanka“ – u ruci drži ključ kovčežića pokraj sebe, Pandorine kutije? Izvanredna slika!

„ Uvek se nalazimo pred pitanjima „biti il ne biti“: otvoriti kutiju i spoznati istinu ili ostati  čist, držati je pod ključem?!Moje  putovanje u Veneciju pomoglo mi je da  ovom prilikom pažljivije pogledam dela njenih slavnih slikara . Videvši njihove nanose i ja sam malo grublje slikao brokat, svilu, saten, da bi  dobili jednu vibrantnost  koju bez takvih poteza ne bi imali. Kao i velika umetnost Venecija ostaje tajna“.

Želim da verujem  da svaki slikar želi posmatrača koji će razumeti njegovo delo:  na „ticijan“ crvenoj haljini „Venecijanke“ pred kojom stojim zajedno sa Peđom  skrećem mu pažnju na tkanje:  šare koje podsećaju na crne ruže, kad se bolje zagledaju, zapravo su kameleoni, simboli sazvežđa južnog neba, mediteranske sposobnosti mimikrije..

„Vladarka“, drži ključ tajne!

JELICA ROĆENOVIĆ

Izrazavajuci se modernim…

Izražavajući se modernim slikarskim  jezikom i pronalazeći potpuno novi izraz za

„stare“motive,tradicije i pouke flamanskih,španskih i italijanskih majstora,Predrag

Milošević gradi svoj smisao za kompoziciju udružujući crtačke kvalitete sa suptilnim , privlačnim osećajem boje.

Te crtačke sklonosti znatno doprinose vrednosti slike, jer je oživljavaju i čine

Zanimljivom ,a elementi slika-intimni građanski enterijeri prigušenog  kolorita

Daju fantastične celine odišući izvesnom tajanstvenošću i mistikom.

Predrag Milošević svoju sigurnost zapažanja ističe obradom određenog motiva,

Smislom za postavljanje kolorističkih odnosa i osećajem za delikatne valerske i plastične vrednosti.

Ima nečeg mirnog i odmerenog u tim odnosima.Oni počivaju na Predragovom poznavanju ambijenta,figure i iskazane su  magličastim kontrastima tamno svetlih

Površina,senki i refleksa koje stvarima na slici daju izvesnu toplinu i zračenje.

Kolorit na slikama je reduciran,sveden na duboke tonove purpurne i zlatno smeđe,

Ali nije siromašan,naprotiv poslužio je Predragu kao osnova za harmonizaciju,

Za dosledno sprovođenje stilskog jedinstva i snagu izraza.

Unoseći vibraciju svetlosti kroz akcente lica,ruku,pojedinih delova nakita,Predrag

Elemente svoje slike podređuje vidnoj emociji stvarnog doživljaja, ponirući u unutrašnji život i psihološke osobine modela,dajući im notu otmenosti i dostojanstva.

Slike Predraga Miloševića žive kroz kontraste materije,tamno svetlog,valera,a delimično i boje.U njima je sve izraženo vizuelnim vrednostima.To je široka,harmonična,tonska orkestracija,gde nema apstrakcije i gde je vizija doživljena kao vidljiva realnost,pružajući nama posmatračima potvrdu Predragove

Pune orginalnosti i svestrane kreativnosti.

Zorica Đermanov

Izlozba – Miloševic – Atrijum

Otvorena izložba „Viola D’Amore“Pedje Miloševića

BEOGRAD, 3. novembra (Tanjug) – U Galeriji Atrijum Biblioteke grada Beograda večeras su posetioci izložbe slika iz ciklusa “ Viola D’Amore-kvintesencija prašine“ Predraga (Pedje) Miloševića imali priliku da se na kratko vrate u elegantni 17 veka jer su ih sa slika posmatrale dame bliske “ rodjake“ Vermerovih lepotica uz zvuke ansambla “ Flauto dolce“ i umilnog glasa Jelene Solujić.

Izložbu koja obuhvata 20 slika u tehnici ulja na platnu inspirisanih delima majstora 17. veka otvorio je pesnik i likovni kriticcar Dragan Jovanović Danilov.

O slikama ovog ciklusa u finim tonovima sijene i umbre, koje se mogu vidi do 22. novembra, Danilov je rekao da pozicioniraju autora u prve ešalone srspke intimističke tradicije i da on „obnavlja klasičnu uljanu sliku kao autonoman estetski predmet i tim obnavlja tajanstvenu moć figurativne slike, čuvajuć svetlost spiritualnog“

Za Miloševića je ljudska figura, kako je primetio Danilov, „magnet, središte umetničke gravitacije a pri tome otvara kompleksno pitanje konzervativizma i tradicije danas“. Uz opasku da samo na prvi pogled ovakva figuracija koju zagovara Milošević “ može ignorantskom oku izgledati istorijski preživela i prevazidjena Danilov prepoznaje u njegovom delu da se radi o „umetnosti slobodne mašte“.

Kustos galerije Atrijum i ove izložbe istoričar umetnosti Mirjana Savić je konstatovala da je reč o stvaraocu “ koji prikosi vremenu svojom slikarskom poetikom , prizorima sublimirane lepote i poezije i kao da putuje kroz vreme sa figurama u kvintesencijskom prostoruz koje nose pečat onovremenog“

„Nevine i čiste, zaodenute najfinijim prahom prkose i zabavljjau se “ opisala se Savićeva Miloševićeve dame koje muziciraju ili se predaju nebeskim harmonijama.

Vera Kondev

2008. RTS likovna kolonija, Zlatibor / 2008, RTS Painters’ Colony, Zlatibor

2009. Izlozba slika Gornji Milanovac / 2009, Gornji Milanovac Exhibition